Kada mi je pukao vodenjak zvala sam svoju doktoricu da nazove svoje kolege koje su dežurne, kako bih imala bolji tretman, jer sam kod nje cijelu trudnoću išla privatno baš iz tog razloga. Poslije toga muž je zvao svog direktora da zove direktora Kliničkog [centra] da neko pazi na mene, i hvala Bogu na tome. I tako smo došli do jednog doktora koji je cijeloj toj ekipi rekao da pripaze na mene. Muž je tom doktoru dao 100 € – i neka je, jer ne znam šta bi bilo da nije. Moja doktorica me nije čak ni obišla. Žali Bože odlazaka i davanja para njoj na privatnoj klinici. Što se tiče osoblja u sobama – sem dvije sestre koje su bile mlađe i bile ok, i servirki, ostalo je katastrofa. Ne žele da daju čak ni paracetamole za bolove, pošto one, jel’te, smatraju da ne treba i onda ih moraš kupovati, pa da ti neko donese preko portira. O tretiranju rane da ne pričam. Posteljina se ne mijenja do odlaska kući, tako da se spava u tom znojnom i krvavom sve vrijeme. Meni su se od dojenja napravile ragade i bilo mi je jako bolno da dojim bebu. Rekla sam drugarici da mi kupi silikonske bradavice, a onda otišla do sestara i zamolila ih da mi odu po to. One su me gledale kao budalu, dok nisam izvadila 10 KM pa je onda [jedna] i otišla. Također, babice koje su radile tu čak su se i izderavale bez potrebe, dok nisu nanjušile da bi mogle biti počašćene, pa su onda bile fine. To je 4. sprat porodilišta na UKC-u. Sve je očajno.
