Dva dana kontrakcija. Dva dana bez jela i u sali 7 sati. Nakon svih isprobanih metoda indukcije, kada su bebi krenuli opadati otkucaji i ovako bez plodne vode, nakon što sam ih molila da me spase i bebu, sestra jedna je vrisnula na mene kako ona ima dijete bolesno kući i da je došla MENE da porodi. I sa njom su se urotile sve sestre. Da bi došao doktor i vrisnuo na mene, kada je već bio zadnji vakat za išta učiniti, kako nisam trebala dobiti carski nikako. Znači, beba i ja da umremo. I tako su histerisali i derali se na mene, da sam samo ušutila i molila Boga da skrati muke. A ženu naredni dan na intenzivnoj jer je povratila od narkoze napali, izvrijeđali i sa kreveta na kojem su je dovukli samo bacili na krevet. Fuj. Taj isti doktor koji me je porodio poznat je još preko drugih priča da uzima mito i to je i čekao samo. A babicu tu bih voljela sresti ponovo bilo gdje u gradu.
