Imala sam dosta dijagnoza, te povrh svega bradikardiju, štitnu, trombofiliju, oštećenja kičme i ekstremiteta i slab protok kisika ka bebi. Vodenjak pukao u ponoć, kontrakcije trajale cijeli dan, ali umjesto da “usitne” one “ukrupnile”. Poslije ponoći, sljedećeg dana, počnu „usitnjavati“ i doktor na pregledu utvrdi da sam otvorena 3 prsta. U pola 2 ujutru me svedu u porođajnu salu, prikopčaju na kisik i stave infuziju, jer sam bila poprilično slaba. Molila sam da mi daju nešto za bolove, a da ne spada u grupu lijekova na koje sam alergična, ali ništa. Kontrakcije su se smjenjivale do dolaska druge smjene doktora. Molila sam da mi daju bar epiduralnu, ako ne žele da mi urade carski rez, jer imam slabu toleranciju na bol, ali svaki put kada bih to spomenula svi su izlazili iz sale. Agonija je trajala do podne, beba je satima bila na izlazu, ali zbog uskoće nije mogla da izađe. Doktor koji je bio zadužen u smjeni da me prati mi je fino rekao [da] mogu se porađati 10 minuta ili još minimalno 6 sati, te da je to do mene. Tada sam tražila da dovedu doktora koga sam znala, vrištala sam i doktor je došao. Uradio [je] epiziotomiju i beba je odmah izašla. Morao je odmah da ide jer kao ne smije on biti tu kad ima doktor. Taj doktor koji je bio u smjeni i zadužen za mene me ostavio sa specijalizantom da mi porodi posteljicu i ušije ranu. Posteljica je izašla, a specijalizant koji je tek upisao specijalizaciju nije znao kako izgleda ovojnica i koji sve dijelovi posteljice trebaju izaći, nije znao da pogleda ima li reziduuma i pristupio je šivenju. Dao je injekciju na jedno mjesto i svaki konac sam preživjela, da sam ga molila da ne šije više, jer je bio nesnosan – stavio je 7 konaca (3 unutrašnja i 4 vanjska). Na odjelu, dijete su mi tretirali na žuticu i visok CRP, a ja sam imala nesnosne bolove za koje su mi govorili da su kontrakcije jer se materica vraća. Šesti dan sam izašla, a već osmi dan sam opet bila u bolnici jer su reziduumi krenuli da izlaze i zaglavili. Na pregledu, treći doktor je odmah pristupio kiretaži. Kaže da je dao injekciju, ali kako sam sve vrijeme gledala u te reziduume koji vise, ja je nisam vidjela uopće. Strugao je, a ja sam vrištala od bolova i molila da me uspavaju ili da mi daju anesteziju. Nisam izdržala čišćenje do kraja i ostavili su me u bolnici na opservaciji. Molila sam 2 dana da mi urade kontrolni ultrazvuk koji ću ako treba platiti koliko god, ali su uporno odbijali. Naposljetku, oko 22 h, me na razgovor u svoju kancelariju pozvao četvrti doktor da me ubjeđuje kako su oni dali sve od sebe i da se greške dešavaju, te mi je počeo pričati kako se i on namučio sa IVF-ovima i da nisu uspjeli, na šta sam mu ja rekla da to nije moj problem, te da sam i ja imala IVF-ove koji nijedan nije uspio, ali eto Bog mi podario prirodno i da samo tražim UZ koji ću platiti ako treba. Nakon dužeg ubjeđivanja i svih mogućih pokušaja da me odvrati od tog pregleda, odlučio je da sa kolegicom me pogleda, ali ako šta nađu da sam ja kriva i da će oni morati da postupe operativno i bez mog pristanka. Rekla sam da ne može da mi prijeti i da nakon ultrazvuka svi dalji koraci su na meni i odluka za bilo šta je na meni. Pogledali su UZ, vidjeli da ima još reziduuma, ali da nema velikih i da će me pratiti. Otpustili su me naredni dan. Na svim sljedećim kontrolama niko me ginekološki nije želio pregledati, ali otišla sam privatno i riješila svoje dileme većinski. Prošlo je preko 6 mjeseci, a ja još ne smijem da odem na kontrolni pregled u DZ, a imam teške probleme kod odnosa. Dolje kao da se sve zatvorilo, boli užas, isto kao da je prvi put i hvala Bogu dragom da muž ima razumijevanja. Nisam nikome dala novce, ali nakon tretmana koji sam doživjela i svega kroz šta sam prošla, da sam imala osjećaj da sam završila u nekoj improvizovanoj ambulanti u sred Afrike, žao mi je što nisam pribjegla i tom načinu, jer kad se bira život, sredstva su nebitna. Moje pile se rodilo sa pravim čvorom pupčanika i svi su se tada u sali okupili da vide taj fenomen, te kako je uopće živa beba.
