Kada sam otišla u porodilište, nisam htjela da nosim puno novca jer nisam planirala da dam. Rekla sam sebi – to je njihov posao i neka ga rade, pa neka mi bude šta hoće. Na porodu, doktor i babica koji su bili, bili su ljubazni prema meni, ali smatram da sve to može malo bolje. U privatnim klinikama sve i svašta rade za što bezbolniji porod – ja nisam dobila ništa, niti su me pitali, osim neke anestezije pred šivanje, toliko sam ispucala na porodu i kasnije od silnog šivenja nisam mogla 20 dana normalno da hodam. A bilo je puno žena koje su išle na dogovor sa doktorom i za prirodan i za carski rez, i onih kojima je carski rez trebao i morao da bude, pa nije. Moja prijateljica zamalo da podlegne na porodu zbog njihovog nemara, jer ženu nisu htjeli na carski, iako je doktor naglasio carski pod obavezom na uputnicu za bolnicu. U mojoj sobi poslije poroda je bila žena koju je par medicinskih sestrica poznavalo i ona je imala sve, nisam vidjela da je dala novac, ali se znala sa njima, dopušteno joj je sve bilo – od unošenja hrane koju su joj spremali kući, posebnog tretmana, davanja lijekova za bolove, dok druga žena kad je tražila rekli su joj ne može, iako se žalila na bolove. Ujutro, pred vizitu, morate sami da zategnete svoj krevet da se istuširate, a vode tople nikada nije bilo. Prvo dijete mi je bilo i nisam znala da ga dojim, nisam dobila nikakvo konkretno objašnjenje dok nisam otpuštena, rečeno mi je: „Nećeš moći dojiti, kupi sebi nastavke.“ Prvu noć nakon poroda sam morala ustati u ovakvom stanju i brinuti se za svoje dijete, koje je plakalo od gladi. Sestrice su čule, ali nisu dolazile. Do sutra se može pričati o tim stvarima, svima je jasno šta se dešava u skoro svim državnim porodilištima, ali po tom pitanju niko ništa ne radi. Imam strah od rađanja još jednog djeteta toliko da se omišljam da li uopšte želim više djece. Nikad ne znate na kakvog doktora ćete naletjeti, i ostalo osoblje.
