U prvoj trudnoći mi je dijagnoza bila gestacijski dijabetes, zbog toga je porođaj bio induciran. Spustili su me u porođajnu salu 1 cm otvorenu, sa kontrakcijama koje je CTG prikazivao, ja nisam osjećala. Rekli su mi da se naoružam strpljenjem, i jesam. 26.1 u 7:30 sam ušla u porođajnu salu, izašla oko ponoći taj dan. Kada su mi rekli da sam otvorena oko 4 cm, pozvala sam doktora “sa strane” zbog epidurala, i 100% sam sigurna da ne bih sad ovo pisala da nije bilo njega (i doktora i epidurala). Nije im bilo pravo što sam ga zvala, ali bio je uz mene cijelo vrijeme, pa nisu smjeli puno ni komentarisati. Sestrice/babice su se smjenjivale, pregledali me, sve je usporeno išlo, slabo sam se otvarala. Doktor je bio prekoputa gledao skijanje na tv-u, ali nije mi to ni smetalo previše što me niko nije obilazio, bolje i to nego da “vrište”. Elem, “potrošila sam” 2 boce dripa za taj dan, hodala sam i stajala cijelo vrijeme, vodenjak su mi probušili u 10h ujutru, sjekli su me malo kasnije. Kada su mi rekli da sam 8 cm otvorena, ugasila sam epidural na svoju ruku, da osjetim napone i kontrakcije. No međutim, i dalje ništa nisam osjećala što se tiče napona, samo bolovi. U tom dolazi doktor koji me treba poroditi, i kaže daj joj fruktozu i neka hoda. Hodam koliko mogu, vruće mi je, muka mi je, plačem jer mislim da nešto nije u redu, nešto nije kako treba, pomazim stomak, a moj momak se sakrio takoreći meni pod grudi, ako možete zamisliti napola izduvanu loptu, e tako mi je stomak izgledao. Nađem neku djevojku, sestricu u jednom od hodnika, kažem da mi je muka, ne znam gdje da povratim, ona mi nađe neku posudu, i kad sam povratila, onda je došla babica da me obiđe. Kroz suze sam je molila za papire za carski rez, da nešto nije dobro, da ništa ne osjećam osim bebe koja se vrti u stomaku, a znam da bi trebala do sad. Odmah ih je donijela, ja sam potpisala, ona je rekla da legnem i da ide po doktora. Došao je, sjeo na 2 m od mene, bacio potpisane papire od CR u neku ladicu, i rekao: “Može ona prirodno”. I onda odjednom njih 10 oko mene. “Guraj, napni se, moraš, vidim bebu”, a ja čini mi se mozak iz glave guram, ali beba ne može napolje. Jedina babica je rekla da me puste da guram kad stvarno dobijem napon, ali ni tad se ništa nije desilo. U tome dolazi taj doktor koji me navodno porađa, i liježe mi na stomak, sa njim zajedno 2 sestrice, i tako njih troje na mom stomaku. Ja disati ne mogu a znam da moram. Izađe moj Stefan, oni svi bijesni na mene “nesposobnu”, uzmu bebu, i niko mi ništa ne govori. Ja plačem i pitam kako je beba, svi šute. Nakon mog trećeg pitanja, čujem njega da je zaplakao, i onda mi je sve bilo ravno do neba. Kao što znate, vrijeme je korone bilo, posjete zabranjene, pratnja zabranjena, niko nije mogao dobiti pare iako su ih očekivali, očigledno. Telefon je bio uz mene, vidjela ga nisam, a kamoli smjela uzeti u ruke, muž i porodica su Boga pitaj šta zamišljali da se dešava, zato su se njihove linije usijale kasnije. Meni je žao što sam cijeli dan bila dole. Žao mi je što nije išlo kako su oni planirali. Žao mi je što se nisam mogla kontrolisati kad su me silili, pa mi je rečeno da će me ušiti da mi nikad više muž ne može prići, i da nikad više ne rađam ovako nesposobna. (Imam još jednog dječaka, tako da doktoru koji me je ušivao želje nisu uslišene, žalim slučaj). Suština priče, niko nije dobio pare, zato i nisam rodila na CR kako mi je bilo rečeno na početku i tokom cijele trudnoće, voljela bih kada bi doktori pričali sa ženama, a ne otpuhivali i govorili: “Znaš ti”. Ne treba mi maco, kuco, mila, dušo, reci mi, sad ću da te siječem, sad ću da te bodem, sad ću da ti se popnem na stomak da ti spasim dijete. Nikakav problem, ali pričaj sa mnom, nisam vreća soli koja leži kraj tebe. Sa prvog porođaja jedina lijepa stvar su beba, babica i dr. sa epiduralom, da on nije bio sa mnom, ne bi me čudilo da su me zaboravili dole. Šalu na stranu, drugi porođaj je išao prirodno, babica, ja i beba u timu, sve je bilo gotovo maltene za 2h, s tim da je beban požurio mjesec dana prije termina, ali sve je u redu.Na papirima naravno piše da me je porodio doktor kojeg vidjela nisam uopšte, ali eto. Pored babice koju sam imala, doktor mi i nije bio potreban. Za sve buduće mame, doktor koji je mene “porađao” više ne radi na Paprikovcu, bez brige ste.
