Da kažem da nisam imala neki strah od poroda slagala bih, naravno svaka porodilja ima strah ali u tom trenutku kada te zaboli i dobiješ bolove i ne misli toliko na neki strah samo pomislim da prođe sve kako treba. Javila sam se na porođajni odjel gdje su me 2 babice ljubazno primile i sa mnom su bile sa svim korektne i tješile me, ovo ide super, ovo će ići kako treba ne brini se. One odlaze mijenja im se smjena, onda dolazi druga babica i od tad se mijenja sve, naravno neljubazna nekorektna, sve najgore što se može reći o njoj, imala sam jake bolove užasne da nisam mogla da trpim da sam taj bol morala da ispoljim deranje, prvortka sam naravno, pitala sam je da li mogu da ustanemo da odem do toaleta da se umijem neće li mi bar malo biti lakše, naravno nije mi dala. 14 sati sam nepomično ležala na stolu, od tih 14 sata kojih sam ja ležala ona mi nije prišla 4 puta kako treba. Gubila sam se. molila je da mi pomogne, ona je samo prišla i rekla, tj. prstom zaprijetila još jednom se drekneš neću ti više nikad prići i naravno nije prišla. Dok se druge babice nisu promijenile, došle u smjenu spasile mi život takoreći i porodile me. Toliku su mi snagu dale koju sam izgubila cijeli dan, da će ta babica koja me je porodila sutradan doći u smjenu i reći nemoj mi ti na oči ići ispatila si me, jer naravno nije mogla da ide s odjela na odjel da ispija kafe i tu noć nikad nije prišla mom djetetu, a ni meni.
