Prva trudnoća, termin je već uveliko prošao bez ikakvih naznaka za porod. Ostavljena sam na trudničkom odjelu na pomatranju i mogućim kontrakcijama do kojih nije došlo. Nakon odrađenih nalaza za mogući carski rez, prilikom vizite rečeno je da ipak moram imati sekciju zbog bebe koja je težila 4kgi 800 grama, a ja se nisam otvarala ni nakon dvije sedmice od termina ni 1 cm. Dolazi petak dan kad su rekli da će sekcija da se radi no međutim taj doktor koji je trebao da radi nije bio tu. Već u nekoj panici dolazi mi njegov kolega, doktor koji me poziva na ultrazvuk da vidi gdje je beba smještena. Medjutim nakon što smo ušli odmah me je upitao ko mi dolazi od moje porodice, rekla sam da je suprug na putu ka bolnici, nakon mog odgovora rekao je da kada dođe da njega potraži. Naravno, moj suprug nakon što je stigao potražio ga je i rečeno mu je da mora da da određeni iznos da bi beba došla na svijet, tad je dao 50 eura. Međutim, doktoru je to malo bilo rekao je da ga sačeka kada završi sekcija da mu da i “mustuluka” dodatnih 25 eura. To mozda zvuči kao male pare ali tad u tom periodu kada smo i muž i ja na birou bili značile su mnogo. Naravno u tim momentima niko se nije dvoumio da da, bitno je samo da smo beba i ja dobro bile. O ponašanju sestara nakon buđenja iz sekcije o tom bi trebalo 20 ovakvih strana da se napiše o njima i njihovoj bahatosti. Pozdrav iz Zenice.
