Treći porođaj, trudnoća vođena kod ljekara privatno, koji ne radi u bolnici. Zbog preeklempsije i terapije, dr. me savjetuje da ne čekam prirodne bolove, u 40. nedjelji trudnoće, otvorena 5 prstiju, da odem u bolnicu i budem pod nadzorom. Uplašena, sa pritiskom 160/110 (koji je izmjeren samo na prijemu) dolazim u bolnicu, babica crvenokosa me prima, daje spavaćicu i kaže da sačekam doktora. Nakon pregleda dr. kaže da se uradi klistir i pripreme me, on odlazi. Pitam babicu, mogu li se istuširati nakon klistira a ona mi kaže “hoćeš li us**** hodati, budeš li kod kuće us****, operi se kad se i****š, nego šta ćeš”. Zbunjena, ponižena, uplašena. Čekam šta dalje. Doktor se vraća, kaže beba fino nalegla, 8 prstiju otvorena, buši vodenjak i kaže babici da mi uključi drip i odlazi. Pet minuta nakon dripa babica mi govori da pređem na sto za porođaj, kažem joj da nemam napone i bolove, da želim čekati doktora, ona se počinje derati da ću ubiti bebu, da ću se poroditi tu, da doktor neće ni doći. Prelazim na sto za porođaj, govorim da mi lupa srce, da mi izmjere pritisak, ona govori da guram, da se napnem, govorim joj da napona nemam, nisam koš za porođaj, ona mi govori da ću roditi mrtvo dijete da guram, da ću ga utušiti. Guram, osjećam da mi se kida utroba, rađam bebu zdravu, pravu, pokidana cijela. Prebacuje me u hodnik i izlazi da obavijesti pratnju da sam porođena. Moja majka ju je počastila novcem ne znajući šta sam preživjela. Dva sata nakon porođaja dolazi drugi doktor i pita ih šta ova žena radi ovde,”da li ste vi normalni, zašto niste zvali doktora koji ju je primio, šta ja sad da potpišem, još jednom ako se ovo ponovi, prijaviću vas šefici”. Mene ponovo prebacuje na sto za porođaj, pregleda maternicu, i šije me bez anestezije nakon dva sata. 24 konca. Traumatično, nehumano iskustvo. Da mi je ovo bio prvi porođaj, nikada više ne bih rodila. Sigurna sam da sam porođena na silu, neotvorena do kraja, samo da bi cevenokosa bila počašćena. Dobila sam divnu bebu i psihoterapije.
