Nisam davala nikakav vid čašćenja. Žao mi je što nisam, jer nisam zadovoljna porodom, odnosno tretmanom prema meni od trudova do odlaska u sobu nakon poroda. Niko me nije obilazio. Bila je noć i na dežuri su spavali. Morala sam zvati da neko dođe da vidi kako ide otvaranje. Nakon jednog takvog poziva, odveli su me u salu sa rečenicom: „Požuri, požuri!“ Tražila sam da me stave na stalak/stolac za porod, ili kako se već zove, jer mi je bilo teško na stolu. Babica je odbila. Pričala je sa doktoricom i meni rekla da tiskam bez prestanka, što je dovelo do unutrašnjeg pucanja, na što je ona rekla: „Evo je puca, dajte makaze.“ I onda su me napale što nisam mogla da izdržim [to] što me rezu dok beba izlazi, uz doktoricino guranje stomaka. Nikakva saradnja sa mnom, nego samo čisto da me porode, pa hajde kako god, oporaviti ću se. Još su na papiru napisali pacijentica nije sarađivala, mislim – halo? Dali mi anesteziju da me ušiju, molila doktoricu da sačeka da počne djelovati, na što je ona rekla da ova odmah djeluje. Ma kakvi – svaki ubod i zatezanje sam osjetila. Možda nije tema ovo za pitanje, ali možda bih bolje prošla da sam dala koju kovertu tu i tamo. Nadam se da ću smoći psihičke snage za još jedan porod, ali definitivno ne ovako. Muž je počastio samo djevojku što mu je predala bebu na izlasku iz bolnice, na šta sam mu ja rekla: „Bolje da si babici dao.“
