Porod u bijeljinskom porodilištu je bio blago rečeno zastrašujući i traumatičan. Pretrpjela sam niz verbalnih uvreda, zatim optuživanje da sam ja kriva za težak porod. U samom činu poroda učestvovala su tri ginekologa, ali sve neprijatnosti doživjela sam od ginekologa koji me primio i koji se vodio kao glavni. Molila sam za carski rez jer je beba bila jako krupna, ali sam dobijala odgovore da sam previše mazna i da mogu sve izdržati. Moj porod nije bio traumatičan zbog ruptura i prsnuća, kojima broj više ne mogu izbrojati, nego zbog onoga što je uslijedilo nakon što je beba došla na svijet. Naime, posteljica nije izašla nakon bebe i čekali su anesteziologa, koji se nije pojavio 40 minuta. Za to vrijeme ja sam neprestano krvarila. Kada su vidjeli da je stanje alarmantno i da mogu izgubiti život, odgovorni ginekolog je bez ikakve anestezije iščupao golim rukama posteljicu uz niz psovki i opomena da ne jaučem jer mogu izgubiti život. Pored svih trauma nanijetih meni, težak porođaj uticao je i na bebu kojoj su popucali kapilari, kojoj je oštećen živac ruke i kojoj su od silnog stresa nabujali hormoni koji se inače javljaju u pubertetskoj dobi.
