Prvi porod, osjetila blage kontrakcije u 4 ujutro, javila se u bolnicu u 9. Primljena, iako sam otvorena samo 2-3cm i tek sam u 37. sedmici trudnoće. Bez ikakvog upozorenja mi je dr. [Ime i prezime] na 3 cm otvorenosti probila vodenjak. Ležala sam satima u strahu u toj svojoj vodi, bez ikakvih informacija, a kontrakcije mi se nisu pojačavale. Uključen mi je drip bez objašnjenja, i opet sam ostavljena satima da ležim bez objašnjenja. Tek poslije su uključili CTG za bebu. Nisu se mogli potruditi da mi ga zavežu za stomak trakom, već sam morala provesti narednih 4-5 sati držeći ga na stomaku, dok su se kontrakcije pojačavale. Zamolila sam par različitih sestara i babicu da mi naspu vode jer sam popila što sam imala, niko nije htio. Ustala sam da promijenim poziciju i da pokušam sebi nasuti vodu, i da pojedem malo grickalica (to je već bilo oko 12 sati bez hrane, a 3-4 sata bez pića, od toga 2 sata u kontrakcijama). Babica me napala i rekla da se vratim u krevet, da ne smijem ništa jesti. Rodila sam u 11 navečer tu noć, nakon propale spinalne anestezije na koju su se prerano odlučili. Smještena sam u sobu, bez da mi je iko dodao čašu vode ili sok iz moje torbe i slično. Ležala sam 2 sata u šoku, dok nisam sebi došla dovoljno da se okrenem na drugu stranu i u ogromnim bolovima uspijem pronaći u torbi grisini i sok. Nisam ništa dobila da jedem do sutradan oko 1 popodne. Dotad sam se onesvijestila 3 ili 4 puta. Niko mi nije objasnio niti pomogao oko dojenja, što je rezultiralo u tome da mi beba nije ništa jela 4 dana, a ja sam mislila da jede, redovno dojila, on je samo spavao. Patronažna služba je pomogla koliko su mogli, ali dojenje nije nikad uspostavljeno. Urađena mi je i epistomija bez moje dozvole, bespotrebno, porod je išao dovoljno brzo. Loše je zašiveno, i rana se otvorila par dana poslije. Obzirom da se to desilo u petak popodne, morala sam tako sa djelomično ovorenom ranom čekati ponedjeljak da se uradi nešto po tom pitanju (da me doktorica primi).
