Nisam bila prinuđena dati novac ali bih možda bolje prošla da jesam, nažalost. Vodenjak mi je pukao oko 10, došla sam u bolnicu oko 12 i sve je bilo super dok nije počela noćna smjena. Od tog trenutka sam vidjela samo sestru koja mi je radila ctg svaka 3 sata i koja me ubjeđivala da “neću tako brzo jer sam prvorotka” dok sam ja imala nenormalno jake bolove i osjećala da beba izlazi. Ta ista sestra mi je, kada sam je zamolila da mi promijeni čarsaf ispod mene koji je natopljen plodnom vodom rekla: “Pa što nisi sama sebi promijenila, eto ti ih tu.” A babica koja treba da bude najviše od pomoći me vrijeđala dok me doktorica ušivala, jer sam imala upalu za koju nisam znala i prema meni je bila nenormalno odvratna svaki put kad bi se srele. Zbog njihovog nemara, previše vremena je prošlo od pucanja vodenjaka do rođenja, moja beba je 2. dan prebačena u Sarajevo gdje je ostala predugih 11 dana, dok sam ja bila kod kuće.
