Oba porođaja sam otišla sa kontrakcijama u bolnicu. Nisam imala odabranog lekara, iako je praksa u devetom mesecu otići na privatni pregled kod nekog od lekara koji porađa u bolnici. Dakle lekare nisam znala pre porođaja. Babice su mi odradile najveći deo posla. Išla sam u školu za pripremu pa sam znala u kom delu porođaja se nalazim. Osoblje je bilo korektno. Previše pacijenata a njih premalo. Sa prvom bebom kada sam bila počela je nova sestra da radi. Milina je bilo gledati kako pristupa bebicama, nakon dve godine sa drugim detetom kada sam bila ta sestra je imala znatno lošiji pristup. I čak po jednom pitanju koje mi je uputila videla sam da je i ona toga svesna. Mislim da njih iscrpe očekivanja bolnice i očekivanja pacijenata. Nije opravdanje, ali je takva situacija tamo. Podrška dojenju je inače jako slaba. Sestre nisu obučene ispravno o dojenju. Nisu spremne da usvajaju nova znanja. Generalno život se rađa i malo šta bi moglo to da zaseni, a opet sve je toliko loše što se tiče bolnica i porodilišta i zdravstva i socijalne politike i mnogo čega suštinskog. Oba puta je suprug dso poklon u vidu novca doktoricama, stažistima i babicama na porođaju. I prilikom izlaska sestre su počašćene također novčano. Imale su stav kao da se to očekuje, svi su imali taj stav.
