Ovo mi je bila prva trudnoća, a poslije ovog iskustva, vjerovatno i posljednja. Sve je bilo toliko traumatično za mene, da još uvijek imam noćne more od porođaja. Od samog prijema u bolnicu, od strane dr. [Ime i prezime] koja je pored toga što izgleda kao zla barbika, bila toliko nervozna i neljubazna i koja mi je odradila vaginalni pregled i izazvala krvarenje zbog kojeg me morala zadržati u bolnici, kako bi se ogradila od eventualnog pobačaja. Osim tog krvarenja, taj pregled mi je psihički pao baš teško, imala sam osjećaj da su me sil*****. Ostala sam da ležim u bolnici, doktori me do sutradan nisu ni pogledali čestito, ušli bi u sobu za vrijeme vizite, potpisali se na nalaze i otišli. Navečer, od tri ujutro su mi počele jače kontrakcije. Ujutro su me opet pregledali vaginalno, opet grubo i nasilno, da bi zaključili da sam dovoljno otvorena i da mogu u salu. Uzimam gaćice i uloške i sa još jednom porodiljom, med. sestrom i iz do tad meni nepoznatih razloga sa čistačicom odlazimo u salu. Med. sestra nas predaje babici, a čistačica u tom trenutku govori babici: ” Pripazi mi na nju! Ona je moja, ja sam joj daidžinica.” Odlazim ispred njih, gutam suze i pomišljam: “A ko će mene pripazit?” Ulazimo u salu, legle smo jedna pored druge, ona traži dr. [Ime i prezime], on odmah dolazi i posvećuje joj se, a meni dolazi drugi dežurni doktor. Probijaju mi vodenjak i uključuju drip, bez da me iko išta pitao, jer im se sporo otvaram, a oni ne mogu čitav dan mene da čekaju. Doživljavam nepodnošljive bolove, želim da sebi počupam kosu, ujedam se za ruku, imam osjećaj da mi se duša odvaja od tijela. Nakon šest sati u mukotrpnim bolovima, porodilja pored mene zahtijeva da ide na carski i da ne može više podnijeti bolove, dolazi dr. [Ime i prezime] i vode je na carski, a mene niko ni da upita kako sam. Kad je pritisak u karlici postao prevelik i kad je ctg počeo da pišti ja sam htjela instinktivno da se okrenem na leđa i da počnem tiskati, ali nije bilo nikog tu da mi kaže šta da radim dok nisam zaječala: “Molim vas, pomozite i meni! Molim vas!” Tada dolazi babica, doktor i 20 studenata od kojih imam osjećaj da ne mogu disati. To mi je bio još jedan apsurd, muž ne moze prisustvovati porodu i ne može doći u posjetu, ali zato može 20 studenata biti u sali i padati u nesvijest dok se ja borim zadnjim atomima snage da izguram bebu. Iscrpljena dvanaestosatnim kontrakcijama i bolovima, nemam snage da izguram bebu, liježu mi na stomak, režu me, izvlače bebu. Uspijevam da čujem kako plače i onda mi izvlače posteljicu, pa me uspavljuju i šiju, jer sam izgubila puno krvi. Budim se i tek tad osjetim malo ljudskosti i dobrote, od sestrica do čistačica, na odjelu za porodilje i one me vraćaju u život i neizmjerno im hvala za to. Hvala sestri [Ime i prezime] što su prije svega ljudi i što obavljaju svoj posao časno i savjesno i bez koverti i poznanstava. Iako budem ikad vise psihički spremna za drugu trudnoću, gledaću da se porodim privatno, ako već moram plaćati, da barem to bude sve legalno.
