Poznanice su mi govorile kako su davale novac sestricama nakon poroda, u svrhu da dobiju njihovu full pažnju i posvećenost. To mi je zvučalo tako jadno, u smislu da moraš dati novac da bi te neko “pazio”. Eh kada je došao red na mene, porod super prošao, sve ok. Dolazi sestrica po mene, vozi me iz sale u porodilište. U međuvremenu mi govori kako će me paziti, maziti, sve će ona za mene uraditi, a ja u sebi kontam “super, hvala Bogu da me potrefila dobra sestrica, neću joj morati davati novac za dodatnu njegu”. Došli smo na odjel, stavlja me na krevet, obavili smo neke formalnosti i ona je otišla. Ja se od bolova nisam mogla pomaketi ni milimetar, te zovem nju da mi pomogne da se okrenem jer me boljelo da ležim na jednoj strani. Zovem i zovem 100 puta ali nje nema. Vidim prolaze druge porodilje hodikom, zovem jednu od njih da mi pomogne. I tako sam je zvala vise puta da mi pomogne nešto, međutim ona nije dolazila. Trebam u toalet, trebam obuti čarape, treba mi svašta nešto a ne mogu sve sama jer me užasno boljelo. Ugledam je na hodniku, zovnem je, pripremim novac, a ona će meni grubo “šta je!?”. Stavljam novac u njen džep, a ona kao “ma ne treba”. Govorim joj kako moram na wc i da mi je hladno po nogama te da trebam čarape. Da vi vidite te finoće nakon što sam dala novac. Mislim da sam tražila da me nosi na leđima, da bi to i uradila. Želim reći da nisam imala izbora nego dati novac, inače ne bih mogla sjesti na krevet kako treba. Jako ružan običaj. Nadam se da će vremenom nestati jer vjerujem da niko me voli da “baci” novac, a njihov posao je da se brinu o svakoj porodilji podjednako bez korupcije.
