2006. godine sam rodila treće dijete. Prvi dan Bajrama je bio, sjećam se kao jučer da je bilo. Stigla sam u bolnicu navečer kasno i porodila se u ranim jutarnjim satima. Imala sam jake bolove, ni blizu kao na prvom i drugom porodu. Babica koja me tada porađala, bila je sama sa mnom u sali. 5 sati ujutro, ona nervozna toliko da nemam riječi da to opišem. Počela je sa riječima: “Šta se dereš, jesi li ti normalna? Treće ti dijete. šta glumiš?” Izdržim nekako, porodim se hvala Bogu, kad ona pored mene dođe i reče: “Šta je, ne znaš se ni zahvaliti?” Kažem, onako polusvjesna: „Hvala.“ Reče ona odvratno: “Eh sad, to se na adekvatan način zahvali“ – i prstima mi pokaza, kao pare da joj dam. Nisam joj ništa dala. Ubrzo sam izgubila svijest i znam da sam se u sobi probudila. Jedino što sam čula jeste da je neko zvao na telefon i da se javila i rekla: “Da, da, [ime] je na telefonu.” Tako sam zaključila da joj je to ime. Nedugo za tim, čujem da je ta ista [ime] dobila otkaz, vjerovatno jer se i prema drugim porodiljama ponašala tako bezobrazno i odvratno.
