Došla sam u bolnicu sa jakim bolovima, gdje su ustanovili da je prijevremeni porod krenuo. Odmah su me uveli u salu, da bi mi babica koja me porađa rekla svoje ime, da ga dobro zapamtim, da ga kažem mužu i kako se svi kunemo u doktore, a na kraju nam je sve do njih. Tu me uhvatila panika, jer bebu rađam ranije i hiljadu misli kroz glavu. Ostavila me na porođajnom stolu i poslije par minuta došla da pita jesam li joj zaboravila ime. Porodila sam se, bebu su odveli i sad ležim,kako oni kažu – “na hlađenju”. Došla je krijući s mobitelom da pozovem muža i kažem mu da mi donese stvari. Rekla sam da ih već imam, a ona kaže: „Ništa, onda traži hranu da ti donese“. Nazvala sam muža, gdje je ona htjela da prvo priča s njim i predstavi se imenom i kaže mu: „Ja sam Vam suprugu porodila, sve je bilo u mojim rukama. Donesite joj nešto da jede, ja ću izaći po to“, a onda me ostavila nasamo da pričam s njim. Plačem i govorim mu da je počasti (novcem) jer ne znam šta me čeka, što je i učinio, ali izgleda “malo” je bilo, došla je ne baš tako oduševljena. Nisam prvi slučaj od iste babice, nažalost.
