Došla sam ujutro oko 9 h na prijem u Banja Luku, pregledao me doktor koji je bio, maloreći, pregrub na pregledu. Ništa mi nisu govorili, a ja sam krvarila. Rekli su mi da sačekam u hodniku. U pitanju je drugi porod. Sačekala sam, pa su došli po mene i odveli me na patologiju da ležim i čekam bolove, iako sam ih ja već uveliko imala, samo nisu bili redovni. Trpila sam i trpila, poslije su došli i pregledali me, rekli nema od poroda još ništa, iako sam ja umirala u bolovima. Tako su me oni i moji bolovi natjerali do suza, te je sestra izašla i pitala je li te toliko boli, kako bih rekla da i odvela me u porodilište. Dolje su me pregledali, da bi doktorica rekla zašto me nisu prije dovezli, jer je porod već krenuo. U toku poroda, pa i prije, dok sam trpila bolove, izgubila sam ogromnu snagu, te sam se prilikom poroda onesvijestila. Sreća pa su kraj mene bile babice, predivne, koje su me utješile i uspjele da istjeraju bebicu vani. Kad sam došla sebi, doktorica me naravno kritikovala, jer kako ja – OVOLIKA žena, ne mogu da izguram bebu i da se porodim? Mislim ja u sebi, kako da izguram, kada trpim bolove čitavu noć od 3 h, dođem ujutro u 9 h, a vi me porađate u 21:30? Ko bi imao snage? Poslije je sve bilo u redu, nije mi padalo apsolutno na pamet nikoga da častim, jer mislim da svi zaslužuju normalan porod i dostojanstven jednoj ženi, koja žrtvuje prvenstveno svoj život da bi donijela drugi, mali život na ovaj svijet. Kada bi mi kao kolektiv prestali da ih čašćavamo, možda bi se i situacija popravila. Iskreno želim svu sreću svim budućim porodiljama i samo oštro i glavu gore.
