Kada sam ušla u deveti mjesec trudnoće, sve poznanice koje su imale iskustva, govorile su mi da ne idem u porodilište ako ne nađem nekog doktora/doktoricu i ne dam novca. Dugo sam se protivila, a onda sam iz straha koji sam osjećala zbog svih tih priča, ipak našla doktoricu, kontaktirala [je] i otišla da se upoznam. Dala sam joj 200 KM, ona sva fina, milovala me i ohrabrivala riječima da se ne bojim da je ona tu kad god da je pozovem. Dva dana poslije termina sam otišla, bez bolova, otvaranja, ničega. Dotična me primila u rađaonu i nisam je više vidjela. Muž ju je zvao 18 h, slao poruke, sve dok sam se ja porađala, ona nije htjela da se javi, a poruke ostanu pročitane. Još uz to sve, koga god od doktora zamolim da me pregleda i pomogne mi, govorili su: „Ne nju, ona je od [ime]!“ Nakon 10 sati indukcije, nisam se otvorila ni prst, pozlilo mi je i išla sam na hitan carski rez. Hvala Bogu da je sve dobro izašlo na kraju, ali strah ostaje zauvijek.
