Moja priča i agonija počinju dva dana prije termina poroda, gdje dolazim na redovni CTG pregled, nakon kojeg odlazim do ginekologa koji to sve treba pregledati. Sve je u tom trenutku uredno, bez kontrakcija ili bilo čega što govori da je porod blizu. U tom momentu me pita je li me iko pregledao, govorim da nije. Na to mi odgovara ovim riječima: “Hajde onda skini malo gaće.” Penjem se na stolicu za pregled, nadajući se pregledu. Stavlja mi jednu ruku na stomak i u djeliću sekunde toliko mi potegne i počupa nešto iz vagine, što mi prouzrokuje ogromnu bol i šok. Od bola ga hvatam za ruku bez glasa, dok on govori: „Šta je, šta me gledaš, bolit će te još više, budi mi zahvalna, doći ćeš ti meni večeras, sad si otvorena dva prsta.“ Doktor po imenu [ime] (pišem jer znam da se mnogi kunu u njega i jer stvari treba nazvati pravim imenom). U šoku, suzama i neznanju o tome šta mi je upravo uradio, izlazim. Poslije se raspitujem i saznajem da je želio isprovocirati porod tom prastarom metodom za koju mu nisam dala dozvolu. Trpim užasne bolove, koji nisu porođajni, narednih pet dana. U međuvremenu idem na još jedan CTG pregled, gdje je sve u redu. Procijenjena težina bebe u tom trenutku je 4500 g. Rano ujutro, oko 5:00, nakon pet dana, osjetim bolove koji tokom jutra postaju jači, čekam da učestaju. Tako provodim cijeli dan. U večernjim satima bolovi postaju sve jači i češći, dok u jednom trenutku puca i vodenjak. U 22:00 idem u bolnicu, jer razmaka između kontrakcija skoro pa nema. Ulazim i nakon pregleda, na kojem je iscurila sva preostala voda, sestra me smješta u sobu i kaže zašto glumim da me toliko boli, da pokušam leći, odspavati, jer neću još. U tom trenutku ne mogu ni da pričam, jer jedino što osjetim jeste da se porađam. Trpim bolove do tri sata ujutro, gdje se opet pojavljuje sestrica i dere se na mene, pita zašto tako glasno dišem. To je posljednje čega se sjećam. Dolazim sebi ujutro prilikom smjene doktora. Dolazi mlad doktor, koji pita šta se dešava sa mnom i govori sad ćemo Vas poroditi, i izlazi. U tom momentu opet ulazi doktor [ime] sa babicom. Moram naglasiti da su ujutro bolovi potpuno nestali i kontrakcije. Odmah mi se naslanja rukama na stomak, i on i babica, i govore da se napinjem. Ona me pita šta imam u torbi. Objašnjavam im da ne ide, ne obazirući se da pita za torbu. Ona mi psuje sve sebično i govori da ću ugušiti bebu. Utom dolazi opet mladi doktor i inducira porod. Naponi počinju odmah. Govore: „Ostavite je neka se sama porađa, vidiš da je stidna.“ To sve se dešava u sobi, gdje me posmatra još pet žena i vrište od užasa, jer gledaju šta se meni dešava. Jedna od njih je imala teške psihičke posljedice kao prvorotkinja, gledajući mene u takvoj situaciji, također prvorotkinju. Ostajem prepuštena sama sebi. Zovem ih, niko ne dolazi. Tada se napinjem iz sve snage. Nakon nekog vremena, jedna doktorica proviri i kaže: “Brzo, evo glave!” Tek tada me voze u salu i penjem se na sto za porod. Mladi doktor govori da samo još jednom uradim ono što sam do tad radila. I moje dijete se rađa. Dijete od 4500 g, 58 cm dug. Nakon što sam ugledala dijete, gubim se, posljednje što vidim je haos oko mene. Tog dana u popodnevnim satima otvaram oči, potpuno nepokretna, gdje mi pet doktora saopštava da nisam vise u životnoj opasnosti. Pri tome ulazi još jedna doktorica koja vrišti na njih i pita šta su uradili od mene i da im je bolje da se ubiju. Tek tada slijedi moj šok. Bez mogućnosti da pomjerim ijedan dio tijela, da vršim nuždu, kao biljka. Naizmjenično dobijam infuziju i transfuziju sa eritrocitima, jer sam izgubila previše krvi, jer imam rupture vaginalnog kanala, jer imam hematome po cijelom tijelu. Peti dan mog boravka u bolnici dolazi doktor [ime] do mene i kucka hemijskom [olovkom] o moj krevet i kaže: „Da si bila moja ‘štela’, da si meni dala pare, ne bi ovako loše prošla u životu. Ovako ćeš imati oštećena pluća čitav život, ali bit će dobro.” Zahvaljujući sestrici po imenu [ime], ja sam uspjela stati na noge i izaći iz bolnice. Mjesecima su mi se noge oduzimale, materica jedva vratila na mjesto. O traumi i šoku da ne govorim. Ni pet godina poslije nisam u stanju da posjetim ginekologa, da imam još jedno dijete. Bombonjere su dobili svakako. Muž je donio, jer nije bio upućen, onako da počasti, glupi li smo. Čula sam kad kaže: „Vidi njega, on bombonjere donio, hahaha!”
