Nakon 15 sati bolova u porođajnoj Sali, gdje me nisu doživljavali, odvedena sam na hitan carski “rezić”, kako ga je doktor nazvao. U svoj toj frci su mi presjekli urinarnu arteriju. Porodicu niko nije obavijestio šta se dešava, a ja nisam bila u stanju da dođem do telefona, jer sam bila u potpunom delirijumu satima. Na sve to me babica pita onako podmuklo: „Što si ti, sine, došla?“ Šta reći osim – moliti Boga da porod prođe glatko i da vam što manje treba stručna pomoć i njega. Očigledno je bilo da se čeka da dam pare i da me vode na carski, a meni to nije došlo u obzir. Nakon poroda je dotični doktor kontaktirao supruga da odu jedan dan na piće, vjerovatno očekujući novac, koji nije dobio. Kad sam izlazila iz bolnice ostavila sam sestrama i babicama kafu i čokoladu na nagovor supruga i na moje negodovanje, jer smatram da treba da rade svoj posao bez obzira na poklone i novac. Ipak pričamo o njezi malih nevinih života i mama koje su ih donijele na ovaj svijet. Čast izuzecima!
