Nakon trudova čitavu noć i čitav dan, doktorica je insistirala na prirodnom porodu iako to nije bilo moguće, uz otvoren jedan prst. Muž je tražio carski, da bi mu dotična rekla da potpiše na svoju odgovornost da me šalje na carski. Tek nakon poziva upućenog ravnatelju bolnice, kad su bebi pali otkucaji na CTG-u, pozvan je drugi doktor da mi radi carski. Dotična, koja je bila dežurna, je morala biti u sali, i nakon odrađenog poroda je izišla na hodnik te priopćila obitelji da sam se porodila te nastavila čekati – a zna se već šta. Moji su joj dali novce, uz pitanje da li je ona radila porod, odgovor je bio naravno da jeste, kakva su to pitanja. Doktor koji me je zapravo porodio nije se tu ni pojavio, odradio je svoj posao i otišao. Par dana nakon, dolazi dotična u moju sobu sa osmijehom na licu, sva sretna – kao, ipak se sve dobro završilo, na svu sreću. Samo sam joj rekla da iziđe iz sobe, jer da je bilo po njenom, tko zna što bi bilo. Moj zaključak je da nikada goru traumu nisam doživjela, nažalost. Moje lijepo iskustvo je ispalo najgore moguće, a da ne nabrajam što se dešavalo u rađaoni kroz to svo vrijeme, da nije uopće htjela doći ni pregledati trudnicu na pozive babica. Eto, to je moje iskustvo.
